Tekstovi o radovima


Western Lands

 “Još u god. 1941. pretrpio sam strašan udarac mjeseca kolovoza kada su odveli mog srednjeg brata pok. Branka, njegovu ženu i dijete, koji su poginuli u Jasenovcu u logoru. Još strašniji udarac zadesio me je mjeseca kolovoza 1942. god., kada mi odvedoše ustaše oca, majku i mog najmlađeg brata, koji su poginuli u nekom nepoznatom njemačkom konclogoru. Tako, da sam ostao od moje najuže obitelji samo ja, moja žena i sin.”


Slavko Bachrach, Zagreb, 11. 6. 1957., iz dopisa tadašnjoj Općini Maksimr, Zagreb, uz zahtjev za povratom imovine

Koncepcija izložbe Western Lands osmišljena je kao spoj ideja W. S. Borroughsa iznesenih u knjizi Western Lands, te fragmenata osobne povijesti. Ono što me je privuklo navedenom romanu je način prikaza zagrobnog života i onoga s čime se suočavamo u Borroughsovoj verziji puta do raja. Prema njoj, naš odlazak u raj vezan je uz nužno odbacivanjem svega ovozemaljskog. Kako odbaciti sve ako ne poznam sebe, vlastitu povijest, pretpovijest? Razgovarajući sa živim članovima obitelji, čitajući pisma onih koje nisam upoznao, suočavam se s podacima koje proživljavam i s kojima se pokušavam pomiriti.
Ova izložba predstavlja potragu za vlastitim putem pročišćenja.

U radovima, pored slikovnih prikaza – crteža i akrila na platnu, koristim obiteljsku dokumentaciju koja dokumentira teške situacije: fizičke progone, krizu pa čak i eliminaciju. Glavni motivi radova su fragmenti sjećanja osobne i obiteljske povijesti, popraćeni fragmentima slavenske, germanske i istočnjačke mitologije.
Kroz radove preispitujem priče nestalih članova obitelji koja se prepliću sa sjećanjima onih koji su preživjeli. Kolažiranjem svih elemenata stvaram svijet u kojem se više razina stvarnosti (prošle i sadašnje) miješa s onim imaginarnim. Slike, kolaži i crteži tvore cjelinu s riječima, dokumentima. Svaki podatak i djelić je jednako važan - predstavlja ono što je ostalo od dijela moje obitelji, dijela mene samog. Skupiti, shvatiti. Baciti? Neizvjesno.

Elemente za svoju ideju „raja“, Burroughs preuzima iz Egipatskog zagrobnog života. Za razliku od kršćanskog ili islamskog raja, ulazak u Western Lands teško je ostvariv. On se nalazi na kraju opasnog putovanja – putovanja u kojem se dijelovi naše duše  bore da dođu do besmrtnosti. Nakon smrti u nama postoji sedam duša: tri vječne duše nas odmah napuštaju i traže novo utočište (ime, forma i inteligencija), dok četiri (srce, duplikat, sjećanja i tijelo) ostaju s nama putovati kroz pustopoljinu do Western Landsa. Te četiri duše su varljive i mogu nas odvesti na krivi put.
Kao što je cesta koja vodi do Western Landsa opasna, tako, u mom slučaju, vlastita i skupna obiteljska sjećanja mogu od toplih, bliskih iskustava u trenu prerasti u noćnu moru iz koje nema izlaza. Ovo je moje putovanje u kojem pokušavam pronaći mir i suočiti se s traumatičnom obiteljskom poviješću, pronalazeći u njoj svoju sjenu. Prisvajanjem djelića obiteljske povijest unutar radova pokušavam ponovo proživjeti sjećanja i doživjeti ljude koji su mi nepoznati, a opet zapisani dio mene: oživjeti one kojih više nema, oprostiti se, pomiriti se s njima, sa sobom.

Je li moguće postići stanje fizičkog pamćenja, a mentalnog zaborava?

Je li moguće riješiti se tereta prošlog / prošlih života? Postoje li zaista samo dva puta: onaj kojim stižem do raja i onaj gdje sam osuđen zauvijek lutati pustopoljinom izmedu raja i ovog svijeta?


Rene Bachrach Krištofić


Kraj svijeta i druge priče - intervju za radio 101

Rene Bachrach Krištofić jedan je od niza mladih umjetnika koji su svježe stupili na scenu kao slikari tehnički kompetentne figuracije, podjednako skloni nekoj vrsti pripovijedanja i konceptualnom promišljanju onog čime se bave.
U Galeriji VN do 17. srpnja Reneu Bachrachu Krištofiću traje izložba čiji je naziv "Kraj svijeta i druge priče", i to je bio povod našeg razgovora.



Je li riječ o jednoj zatvorenoj seriji, kao ciklusu kojeg obilježava određeni koncept, ili naprosto o izboru radova?


Rekao bih da vjerojatno nije ni jedno ni drugo, nego se radi o kontinuiranom nizu ideja kojima se bavim. Zanima me ideja Kraja svijeta, ili ideja kraja nekakvih vrijednosti, a u tom kontekstu me zanima što bi se desilo sa mojim osobnim situacijama i onim općenito društvenim u slučaju "kraja". Ista ta ideja proteže se kroz sve moje cikluse.



Što ti znači taj "kraj svijeta"? Koliko ta ideja proizlazi iz aktualnog raspoloženja na globalnom planu, a koliko je zapravo razmatraš kao nešto što ti omogućava da slobodno zamišljaš situacije i gradiš, uvjetno rečeno, svoje priče?


Sigurno je riječ o oboje. Dijelom je sve to proizašlo iz moje osobne povijesti i kao reakcija na društveno stanje, a istina je i da mi ostavlja mogućnost građenja određenog vlastitog svijeta, s prioritetima koje sam određujem, jer ih smatram bitnima. Dakle, svakako se s jedne strane radi o rastućem društvenom nezadovoljstvu, dok mi s druge daje slobodu da se neopterećeno pozabavim mnogim problemima koji me zanimaju. Mogu stvarati svoje svjetove.


Naslov je kraj svijeta i druge priče, naslovi radova su također neki isječci, a slike djeluju kao nekakvi fragmenti naracije. Zašto ti je sve važan taj element priče u ovom što radiš?

Priča mi je jako važna, a važno mi je i da ona ima smisao, glavu i rep. Mora postojati jasna misao vodilja, kako to ne bi bio samo nabacani skup ideja, nego cjelina. Jako sam vezan i uz strip i film. Često kadriram onako kako se kadrira u stripovima, ili pokušavam razmišljati kao da radim sa story-boardovima. Priča se može događati samo u jednom platnu, ali se vidi i u cjelini ciklusa. U ovom slučaju "Kraj svijeta..." je cijeli ciklus, dok su "...druge priče" zapravo svaka slika za sebe. Unutar svake od njih pojedinačno gledatelj može pronaći neku dodatnu zagonetku.



Kako biraš motive ili citate koje koristiš? Tu ima knjiga, popularne literature, glazbenih cd-ova, lijekova... Imaju li ti element neki razlog u tom smislu, ili ti je to što biraš zapravo više jedan privremeni alibi za slikanje?


Sve to ima svoj smisao. Naslikao sam, na primjer, svoju radnu knjižicu jer sam nezaposlen, tu su heroji iz djetinjstva, poput Gagarina, cd-ovi koji su mi bitni, tablete koje sam pio dok sam imao rak... Sve je to nešto što je jako vezano za mene, ali istodobno se s tim i drugi ljudi mogu identificirati. U tom smislu, ne bih nikad rekao kako ih slikam čisto da bih nešto slikao. Više je to skup određenih stvari koje su mi bitne, koje u kontekstu Kraja svijeta doživljavaju svoj krajnji trenutak. Ili ću ih uzeti sa sobom pa će one preživjeti skupa sa mnom, ili će jednostavno nestati kao i sve drugo.



U pozadinama, uglavnom lišenima tla, koristiš apstraktne uzorke, koje Sandra Križić Roban u predgovoru naziva kamuflažnima. Kakvu ulogu ti elementi imaju u stvaranju "prostora" slike?


Dok sam radio te slike vezao sam se na neki način na Carpentera i njegovu "Maglu". Svuda se proteže ta ljubičasta magla, kao jedan oblak iz kojega bi u svakom trenutku nešto zlokobno moglo izaći, ali nikad ne izlazi. Nadalje, dijelom su to detalji slika japanskog umjetnika Takashija Murakamija koje sam na neki način "rastapao". Njegovo "korporativno slikarstvo", koje on želi proširiti svugdje, gdje ga svatko može reproducirati, sam u svom "Kraju svijeta" zapravo rastapao i uništavao. Negdje se ono potpuno gubi i nestaje, dok je na nekim slikama jače, djeluje poput nekog tripa. Zanimljivo mi je bilo koristiti te njegove stvari i obrnuti tu vrstu masovnog warholovskog slikarstva koje je Murakami reafirmirao, u svoje svrhe.


Spomenuo si Murakamija. Postoji li nešto određeno što si naučio od japanskih umjetnika njegove generacije? Primijetio sam da na jednom platnu, na primjer, imaš naslikan i jedan od tipičnih likova Yoshitomoa Nare.

Oni su sigurno utjecali na mene u smislu da su pokazali kako slikarstvo ne mora nužno biti samo ono što se nauči na akademiji. S vremenom sam ih počeo doživljavati poput nekakve konkurencije, i možda mogu reći da ih preispitujem. Preispitujem svijet u kojem živimo, način na koji stvaramo umjetnost, pa tako i njih. Stvari koje su mi najbliže i najdraže prve su koje uništavam.



Kakvim vidiš status slikarstva danas? Koliko je ono u stanju ići ukorak sa današnjom kulturom, vizualnom kulturom i društvenom stvarnošću?


Iskreno govoreći, za mene je ono mrtvo. Teško je zamisliti da će opstati u današnjem vremenu, kada nam treba sve više podražaja. Slike su statične, zahtijevaju da se netko suoči s njima i proučava ih dulje vrijeme, no strpljenja imamo sve manje. Opstanak slikarstva upitan je kao što je upitan medija poput novina. Činjenica da je njegova budućnost upitna možda je i razlog zašto mi se sve više sviđa. Poput mene, moje osobne povijesti i svega što sam prošao, ono je pred svojim umiranjem. To mi ga osobno možda čini i privlačnijim od nečeg drugog. Teško je da će moći držati korak sa svim što se danas događa, kao i sa potrebama koje imamo.

Intervju za radio 101, vodio Marko Golub



Povratak s kraja svijeta

Slikarstvo je iscrpljen i istodobno neiscrpiv medij. Mnogo toga što ga karakterizira moguće je tumačiti na liniji modernizma s kojim nikad nije prekinulo veze. Istodobno, naslijeđe apstrakcije omogućilo je izvjestan otklon s toga puta što su iskoristili brojni suvremeni slikari. U doba prevlasti vizualnih medija koji brzinom i neprekidnom izmjenom prizora utječu na status prikaza, promatrača, ali i autora, slikarstvo je trebalo premostiti nastalu razliku, pronaći način kako se snaći u okolnostima prevlasti novih optičkih sustava i drugačijih tipova vizualnog iskustva. Stoga ne čudi što ćemo često naići na slikarstvo koje počiva na konceptualnim temeljima, koji mu do neke mjere pomažu opstati na onom mjestu za koje se odavno izborilo.
Posve sigurno, slikarstvo treba sagledati u kontekstu današnje kulture, u sklopu čega je moguće preispitati njegovu suvremenost i sposobnost vizualnog reagiranja na složena zbivanja, ideološke vrijednosti i značenja koja proizlaze iz sadašnjosti. Osim toga, slikarstvo ostaje medij intimnih preispitivanja, iznalaženja mogućnosti komunikakcije u vrijeme kad se čini da je sve rečeno i da nas više ništa ne može iznenaditi. Može li opstati bez svog onog "tipkanja i pisanja", zahtjevnih eseja u kojima interpretativni glasovi ne moraju nužno biti usklađeni s onime što vidimo?
U hijerarhiji umjetničke produkcije Rene Bachrach Krištofić odlučio se za slikarstvo. Njegovu najnoviju seriju karakterizira ponešto od likovnoga repertoara s kojim smo se susreli i ranije. Likovi u uniformama lica prekrivenih karnevalskim maskama, vojnici, pripadnici raznih kulturalnih skupina kao i likovi preuzeti iz trash-filmova često su prikazani u imaginarnim prostorima u kojima prevladavaju psihodelični kamuflažni uzorci agresivnih boja. Na slikama nailazimo na razne elemente koji čine dio naše zajedničke povijesti; 'porazbacani' su po platnima metodom izrezivanja, preuzimanja i miješanja te 'prihvaćaju' zahtjevnu zadaću da u nedefiniranim prostorima, u kojima osjećamo raspad sistema, funkcioniraju kao dijelovi koji pripomažu u stvaranju novih vrijednosti.
Intrigiraju nas poruke čije dijelove prepoznajemo na platnima, glazba koju sluša, knjige iz kojih preuzima naslove. Što u današnje vrijeme znači ponuditi drugima iskustvo poput njegovog; kako parirati sudbinama žrtava koje moraju biti kamuflirane kako bi sadržaj slike bio što prihvatljiviji gledateljima? Pastelni tonovi kojima slika lijekove usklađeni su s tonovima praznih prostora i u svima njima osjećamo njegovo egzistencijalno pulsiranje. Stigli smo do kraja svijeta – koji je za autora izgubio smisao, i polako smo se počeli vraćati natrag. Iskustveno smo bogatiji i nismo postali imuni na katastrofične nagovještaje. Oni su tek ekscesni tragovi pomoću kojih utvrđujemo novu diskurzivnu situaciju nastalu zbog stvarnih opasnosti – ideoloških, apokaliptičnih – ali i onih posve intimnih, posredovanih na Reneovim slikama.

Sandra Križić Roban



Demoni i strahovi generacije Y


Generacija Y ili milenijska generacija označava pripadnike omladinske kulture globaliziranoga društva kojima je uporaba novih komunikacijskih tehnologija postala neizostavni dio svakodnevnih aktivnosti. Oni su odrastali pod utjecajem pop kulture, masovnih medija i potrošaštva. To je generacija koja ne priznaje autoritete, stvara svoja pravila i zahtijeva društveno priznanje. Uz milenij se obično vežu i nagađanja o kraju svijeta, odnosno apokalipsi. Uistinu, mediji nas neprekidno izvještavaju o aktualnim katastrofama, neredima, krizama, terorističkim napadima... Možda se više nego ikada čini da bi kraj mogao biti blizu, a opet smo s dozom skepse i dalje uljuljkani u lažan osjećaj sigurnosti. Tematici generacije Y posvetio se i mladi slikar Rene Bachrach Krištofić u novoj samostalnoj izložbi. U svojim radovima autor promatra sebe te uključuje fragmente svoje stvarnosti u neki od tokova fizičke stvarnosti. Primjerice u njegovoj interpretaciji građanskih nemira u Parizu i on je jedan od prosvjednika. Promatra nas s platna u prvom planu kao da nam želi poručiti da umjesto promatranja svijeta iz naslonjača aktivno pratimo društvena događanja. Generacija Y negira pasivnost i traži akciju – točnije smislenu egzistenciju.
Izložba Kraj svijeta i druge priče stoga je i svojevrsna kritika percepcije suvremenoga svijeta. Neprestano izloženi prizorima nasilja s televizijskih ekrana, više i ne reagiramo na njih. Autor interpretira nekoliko takvih isječaka na slikama i predstavlja nam svoju viziju kraja svijeta. U jednom takvu isječku zaustavlja trenutak nedavnih nemira u Grčkoj, kada jedan od sudionika umjesto oružjem zamahuje cvijećem. Takvom zamjenom privlači pozornost promatrača.
Vrijedi istaknuti da je mladi slikar nekoliko puta nagrađivan za svoj rad te da je jedan od troje umjetnika iz Hrvatske nominiranih za Henkel Award 2009/2010. Nadahnuće pronalazi u različitim medijima kao što su strip, film, i znanstvenofantastična literatura.
Kao i mnogi drugi predstavnici slikarstva mlađe generacije, bavi se figurativnim slikarstvom s naglašenom naracijom. Istražujući nepoznato i mapiranjem područja psihe, unutarnji svijet demona i strahova materijalizira akrilicima na platnu.
Kroz ostale priče, kako ih Bachrach Krištofić naziva, provlači se utjecaj nadrealizma i nekoliko suvremenih likovnih umjetnika kao što su Neo Rauch ili Takashi Murakami.
Već je u ranijim ciklusima kao što je Filozofija putovanja kroz vrijeme pozivao na preispitivanje umjetnosti i njezine vrijednosti. Preuzimanjem citata s djela poznatih likovnih umjetnika ili upućivanjem na pojedina dijela teoretičara estetike poziva javnost na propitivanje autoriteta. Primjerice preuzima dekorativne šarene plohe s Murakamijevih slika koje nastoji individualizirati, suprotstavljajući se tako korporativnoj umjetnosti. Te plohe slobodnih oblika potenciraju fantastične elemente te su prisutne i na slikama kraja svijeta kao kontrast i odmak od stvarnosti. Njegove kombinacije fantastičnih bića i predmeta stvarnoga svijeta mogu u nama pobuditi sumnju u vlastitu sposobnost procjene stvarnosti.
Slikar također postavlja pitanje da li bi umjetnost i umjetnička praksa preživjela u kataklizmičkim uvjetima. Pritom ironizira probleme koji su zatekli Muzej suvremene umjetnosti, dok Dom HDLU-a, čiji je ovogodišnji Zagrebački salon pokušao protresti domaće tržište umjetnina, napada čudovišna hobotnica.
Zanimljivo je da su u postavu izložbe između većih slika naizmjenično izložene manje slike lijekova kao podsjetnik na autorovu borbu sa zloćudnom bolesti. Upravo je to iskustvo ostavilo dominantan trag u njegovu stvaranju. Stoga i tema izložbe za njega ima i sasvim osobno značenje. Samim postavom izložbe promatraču pak nudi različite mogućnosti tumačenja.

Jasmina Skočilić



FILOZOFIJA PUTOVANJA KROZ VRIJEME
Htjeli mi to priznati ili ne, umjetnik je opsjednut mišlju ponovnog stvaranja svijeta u namjeri da čovjeku vrati nevinost.

Henri Miller

Ciklus slika Filozofija putovanja kroz vrijeme nastavak je serije predhodnih radova u kojima razmišljam o relativnosti svijeta i vrijednosti koje taj svijet za nas čine. U prvom ciklusu slika Heroji/Morbus Hodgkin pokušao sam slikanjem govoriti o nepoznatom u nama, dok sam drugim ciklusom Šuma počeo propitivati svrhu i besmisao, tjeskobu praznine koja nas okružuje – sada, u trećem ciklusu, stavljenu u kontekst nepreglednog prostora kao sto je svemir.
Mogu li biti zadovoljan, miran, siguran i sretan kad kao svjesno, misaono biće znam da sam u svom životu predodređen na nužnost? Rodimo se, bačeni smo u svijet iz kojeg nužno, smrću, odlazimo. Cijeli ovaj čin događa se mimo naše volje, to je bezdan na čijem rubu stojimo, znamo da ćemo pasti, a pitanje je što možemo učiniti. Zato ovim slikama preispitujem sebe i svijet u kojem sam uronjen prikazujući fragmente stvarnosti - ja, moja knjiga, bočica tableta, uginuli vrabac s prozorske daske, smrskani automobil nakon nesreće... Prazninu punim poznatim predmetima pred velikom pozornicom svemira. Pokušavam savladati strah u sebi, oko sebe. Život u stalnom strahu imao bi malo smisla i vrijednosti. Stoga je pitanje o prevladavanju straha pitanje (moguće) slobode i neslobode. Strah možemo (pokušati) pravladati na razne načine: zaboravom, konzumerizmom, zabavom, radom, filozofijom, umjetnošću, a odabir često ne ovisi isključivo o nama, donosimo ga pod utjecajem drugih: okoline, roditelja, prijatelja, učitelja, škole, crkve, medija. Za mene, optimističnu verziju naše borbe s strahom od postojanja (pa samim tim i krajem postojanja – smrću/nepostojanjem) zagovara llinija filozofije egzistencijalizma koju su sredinom prošlog stoljeća zastupali francuski pisci Jean Paul Sartre i Albert Camus. Sartre misli da bi smo svi mi htjeli biti ono što jesmo, ali s punom sviješću da to jesmo. No, tvrdi Sartre, da takav odnos niti jedno ljudsko biće nikada ne može postići. Najpoznatiji retci njegove pripovjetke (L'Etre et le néant) su oni o konobaru koji je toliko nesiguran u vlastiti identitet konobara, da glumi konobara.U današnjem svijetu prevladavajućeg ali i umirućeg neoliberalnog kapitalizma, u kome svaka stvar, djelo ili ideja mora imati materijalnu, novčanu protuvrijednost nužno je preispitivanje umjetnosti i njene vrijednosti. Koja je materijalna, koja emocionalna vrijednost djela: dijamantne lubanja Damiena Hirsta, Dantovog Nasilja nad ljepotom, dizajnirani čajnik Michaela Gravesa...
Zabava, kupnja, hrana, umjetnost, svatko puni prazninu onim što mu je najlakše dohvatljivo, razumljivo. Razumjevanje daje osjećaj sigurnosti; volimo misliti da smo slobodni, radije živimo kao neslobodni: sloboda znači odgovornost, odgovornost rađa osjećaj tjeskobe (angst, anxiety). Tko želi biti tjeskoban? Sartre je kazao: Postojanje prethodi bitku. Zastrašujuća misao: bitak je naša esencija, ono bez čega gubimo identitet. Ovako promatrano, gubitak identiteta ne odnosi se samo na nas, ljude – na mene – već na sve oko nas. Zamislimo neku nama poznatu, zemaljsku stvar u nekom drugom kontekstu, u kojem svrha, bit, te stvari prestaje postojati. Svrha oružja, pištolja je pucanje; svrha čajnika je da u njemu zakuha voda … kada im se oduzme svrha, oni postaju apsurdni: bez vrijednosti, značenja, funkcije. Nedostatak gravijacije učiniti će večinu nama poznatog apsurdnim. Američki professor filozofije Lyle jedan svoj tekst inspiriran mislima Sartrea, Camusa i Roquentina nazvao je We're All Just Floating in Space – zaista,svi mi samo stvari što plutaju svemirom! Koja je naša/moja svrha – ne znam, ono što imam je sloboda izbora, igra.
i završiti ću s jednom Sartreovom mišlju. U djelu Sanjar ongovori o psihološkom fenomenu mašte i kaže: „Glavna značajka mašte je sposobnost ljudskog uma da zamisli ono o čemu nije riječ.



AUTOPORTRETI SUPERHEROJA/MORBUS HODGKIN

Uplašit me neceš ti tim plavim dijamantom,
Jer prijatelji moji jesu Batman, Mandrak, Fantom.
Disciplina kitschme

I bez ozbiljnije analize domace vizualne scene neosporna je cinjenica da je društvena situacija pogodovala znacajnijem premještanju umjetnosti iz «elitistickih oaza» neupitnih vrijednosti prema obicnom iskustvu svakodnevice. Upravo o iskustvu koje je snažno obiljezilo jedan dio vlastita zivota progovara najnoviji ciklus slika «Morbus hodgkin» Renea Bachracha Krištofica, no vjerujem da je iskustvo ispricano ovim ciklusom daleko od uobicajenog. Zato i ne cudi da je ova jedinstvena autorova zivotna spoznaja ispripovijedana na posve neuobicajen i izvanredan nacin.
Norman Osborn, zlikovac u kultnom stripu Spiderman uvjeren je kako je ljudskoj rasi nemoguce ispuniti vlastite potencijale, stoga su kaznjeni nesavršenošcu koja se ocituje u razlicitim aspektima mentalnih i fizickih bolesti. Spiderman, u ocima promucurnog zlikovca, nije drugo doli bolestan covjek. Preobrazbe, genske mutacije odnosno svako odmak od društveno konstruiranog pojma «normalno» obiljezje je svih superheroja, no istodobno odmak od uobicajenog psiho-fizickog stanja jest i pojednostavljena definicija bolesti. Upravo stoga, svaki superheroj, prije nego što prihvati vlastitu sudbinu, bori se s unutarnjim demonima i okolinom koja smatra da je normalnost preduvjet za smislen zivot. K tomu, abnormalnosti, mutacije i razlicitost od normi kakve prozivljavaju superjunaci poput X-Mena, Hulka, Hellboya, Spidermana, Srebrnog letaca ili Batmana su zapravo pripovijest o društvenome izopcenju te svjedocanstvo o nemogucnosti društva da progovara o bolesnim stanjima.
Stoga mi se cini da je Reneovo posezanje za superjunacima odnosno društveno obilježenim likovima od Hellboya do Dylana Doga, kako bi se ispripovijedala prica o suocavanju s teškom bolesti nevjerojatno dobro izabrana narativna strategija. K tomu, valja primijetiti kako niti jedna druga bolest, osim zlocudnih tumora, nije premrezena poredbama preuzetim iz vojne terminologije. Od osoba obiljezenih zlocudnim bolestima ocekuje se «borba», oni trebaju biti «hrabri, odvazni te se junacki oduprijeti bolesti». Postupci lijecnika su opisani kao «agresivne» terapije kojima se «napada» tumor …
Zbog svega spomenutog, jedna od mogucnosti išcitavanja ciklusa slika «Morbus hodgkin», a koja se namece promatracu jest kako je posrijedi neka vrsta autoportreta umjetnika koji prihvaca sudbinu superjunaka te se suocava s vlastitim usudom. Moguca potvrda ove teze su i tekstovi - fragmenti anamneze i pracenje tijeka bolesti odnosno oporavka koji ispunjavaju pozadinu svih platana. Uz to, usudila bih se ustvrditi kako su likovi, prikazani na izuzetno ekspresivan nacin, svojevrsna manifestacija autorova unutarnjeg gnjeva. Koloristicki zasicene figure prikazane su, sljedeci kadriranje preuzeto iz stripova, gotovo uvijek, u akciji, u trenucima vaznih odluka ili pak, kada je rijec o negativcima, u samrtnome hropcu.
Umjesto zakljucka, sudbina junaka odnosno pojedinaca pred koje je zivot stavio izuzetne patnje ili stradanja kako bi iskušao njihovu snagu jest zapravo arhetipski upisana u kolektivnu svijest i preuzima funkciju društvene poduke. Vjerojatno najbolji primjer izrice Peter Parker a.k.a. Spiderman koji tvrdi kako s velikom moci dolazi i velika odgovornost. U slucaju Renea Bachracha Krištofica moglo bi se govoriti o odgovornosti prema vlastitom umjetnickom talentu posredovanom kroz ciklus «Morbus hodgkin».

Leila Topic



Against the fall of night

Why 'Against the fall of night'?
The name comes from the title of a book by Arthur C. Clarke, but also a piece of text from a poem by Alfred Edward Housman, which speaks about the passage of time where the poet asks if anything we create can be immune and saved from the passage of time or oblivion. The name is an introduction to the work, the idea of a cycle.

How does this cycle refer to the previous ones?
This cycle is sure to continue on the last cycle of "Western Land" on display at the SC Gallery, as it continues to reflect on similar issues. I examine what memory of individuals, families, missing persons actually is ... After a person disappears, can the image of that person be sustained through something they left behind, or is it constantly changing as time passes, what happens? Do we idolize that person? Is it possible to preserve memories through art? Does art help or support an illusion we created anew, or is that actually the entire point - to create the image that we want to see?

As your work grows, can we say there is a linear development in painting with an inner coherence of ideas? What are the main preoccupations which move you and want your work to communicate?
What matters is the continuity of thought regarding certain problems which are resolved while opening other issues. The desire to raise issues that may not have answers is always present, but it is important to establish them. My basic concern is often the end, not necessarily as a tragic form, but the end a period in life, for example, childhood. What are, in fact, memories, documents, things of which we make reality? How is all this actually real, and what makes a kind of shelter for ourselves?

How important is it to signify your works, provide them with a context? To what extent do you give your own meaning to your works or do you prefer the audience to have their own say?
As soon as the work is exposed, regardless of any intentions by the artist, it interacts with the audience. It is somewhat inevitable. Will the unexposed image fully take hold, that is up to the person who created it. I think that even if the image is exposed to just one person, in most cases it is still communicating with the intended person, thus gaining its audience.
Sometimes it is important for my work to have context, but not necessarily, it is something that occurs on its own. I gladly allow space for the audience's own interpretation, I do not like to point them towards a specific interpretation, and prefer to let them construct their own story through my work, leave them to their imagination. The audience's experience of my work is important to me, whether positive or negative, the important thing is the perception, that an issue is created, to allow at least a second thought for reflection, it is important to me that work is not only observed on a superficial and surface level.

How come that figurative expression is more dominant as the basic approch to your art? Do you feel the need to express outside the painting medium?
Figurative approach is close to me because I was always surrounded by movies and comics (I grew up reading the works of Moebius and Jodorowski), that was somehow imposed from the beginning. At the Academy we start from the figurative approach, and I simply continued the process. I think that at this point, I find it easier to paint than work in another medium, which does not exclude such developments in the future.

Your paintings are not elaborate and detailed, spaces are usually undefined, empty. The viewer is clear that something is happening within the painting, but the plot is not straightforward, there is a sense of tension, and the atmosphere is often surreal or dreamy.
Sometimes a big amount of detail does not clarify the story. I think that it is precisely because of this bareness that it is sometimes easier to guess what it is, you can make a certain presumption, because the focus is only on the details. Motifs and scenes come alone, I have formed an idea and by looking at materials and sketches, I notice some details and pictures that fit within the current idea and create a story. Like with the image of Dead Marat, a segment of which I used in my work. By taking a part of an image, it gained a different context, such as becoming a memory. An image lost a context and gained another one, created a new action as a constructed memory.

Lately, your work has featured experimenting with different formats. To what extent does a particular piece play an important part as opposed to the whole composition?
It is essential to the whole composition, a small amount of work in itself makes the whole, in fact, it is almost always more works combined. The cycle comes to the fore only within the whole. What matters is content, not form.

Do you have any particular attachments to some of the scenes from 'Against the fall of night'? There is a self-portrait in almost every one of your cycles, including this one. We know there are pictures of your late grandfather, your mother, portraits of complete strangers, and other more abstract actions covered by the shroud of the night…
I am attached to the whole cycle, I can hardly single anything out. I have already experienced them as a whole in the process of painting. Each tells a separate story, but I think that together they come to the fore, and reflect in the best way what I wanted to show. Since I always start from an idea, a concept, my work begins with years of collecting material, family documents, articles, sketches, photographs, a large number of different materials that I use in creating the cycle. I do not really finalize my ideas, they often fall into the next cycle, it is all one work without beginning or end, the only end of which we can speak is the end of the cycle when it is exposed, when the cycle itself is finished.
Rene Bachrach Krištofić and Martina Marić